Djed i vještica

Vještica svojim bubuljičastim nosom miriše bljutavi čarobni napitak, pakosno smišljajući kako začarati zalutalo dijete koje se izgubilo u njeno šumsko susjedstvo. Upravo tako ju je i zamislio dječak iz ove priče, pa nije čudno da se stoga pita: „Kako vještica djecu hvata:/za ruke, noge il' oko vrata?/ Kako odluči koga će zgrabiti/kojim ih slatkišima voli vabiti?/Je l' istina da nosi veliku vreću/u koju ubacuje zločestu djecu?“

No, Ines Marciuš Kruljac u svojoj slikovnici „Djed i vještica“ pokazuje neku drugu, nama nepoznatu stranu vještica, a ilustratorica Jasmina Kosanović živim ilustracijama prikazuje njihov čaroban svijet.

Nije prvi puta da su njih dvije, kao kakve vještice prijateljice, zajedno izdaju knjige! Po uzoru na čudnovate lutke koje Jasmina danonoćno šiva u malenom ateljeu u centru Zagreba, već su nastale: „Noć kad je Lisac zagrabio mjesec“ i „Raščupani lav“.

I dječak u ovoj slikovnici pokušava sagledati neku mekšu, ljudskiju stranu vještica. Zanimaju ga one obične stvari, odnosno kako vještica provodi svoj dan: „Jede li salatu od rotkve s lukom?/Piše li lijevom il' desnom rukom?/Gdje je naučila na metli letjeti?/Mora li nekad na aerodrom sletjeti?“

Dječju potrebu za odgovorom može zadovoljiti samo netko tko je na svijetu puno duže, pa dječak odlazi „odmah u posjet djedu/što ima gust brk i bradu sijedu./Jer za njega kažu da sve znade:/kako se sova mišu prikrade/koji je najviši vrh na svijetu/i zašto je Ahil pogođen u petu“.

Takav djed, koji sve zna, zasigurno poznaje i kakvu vješticu. U priči koja se savršeno uklapa u ovogodišnju temu „Monte Librića“, dakle čaroliju, saznat ćemo koju je to vješticu djed upoznao i kako joj je uspjelo vječno ga začarati.